Jedna mala kutija od kartona.U nju ubacise malu drvenu lutkicu sa krupnim ocima i velikim srcem.Oko kartona vezase veliku zelenu masnu i par crvenih trakica,predadose devojci koja otisavsi iz radnje odlozi kutiju u orman, da ceka neciji bitan dan.
Ciji?Ne znam stvarno, mozda je cekala pravu policu,mozda je cekala pravi trenutak, ali trenutci su se slagali jedan za drugim ni jedan nije bio pravi,ili je barem ona tako mislila.
Propustila je mamin rodjendan,prvo vencanje u porodici,rodjenje prve bebe u porodici,prosao je i njen rodjendan.Lutka je u kutiji cekala,devojka je cekala,pravi trenutak?
Lutka sa krupnim ocima i velikim srcem je u kutiji videla samo mrak,ogranicen u cetiri zida.Sto je interesantno,to je nije sprecavalo da stvara u glavi mnogo vise od tih kartonskih zidova sto su je okruzivali.Sanjala je police na kojima bi mogla da stoji,sanjala je o brizljivom ciscenju od strane svog vlasnika,zamisljala je ko bi tako znacajan bio devojci, da se ova odluci da je pokloni.Jel je ona toliko posebna lutka,jel ona krije nesto u svojim ocima i srcu mnogo vece od ta cetiri kartonska zida pa je zato devojka cuva na takoo skrovitom mestu?Rekli bi ste da je to obicna drvena lutka,pa lutke ne mogu da osete.Ona je pokusavala da pronadje svoje strahove u to malo drveta,po hiljaditi put pitajuci se cemu traganje kada sem kartonske kutije nije videla koliko svet moze biti ljut.Trazila prelepe ljubavi koje je devojka mozda ostavila na dnu kutije,ali se setila da od kada zna za sebe je u kutiji.Pitala se,zasto devojka nikada nije htela da je otvori,posle toliko godina kako zna da joj se i dalje svidja,kako zna da je ipak treba dati nekom posebnom.Zar jadna devojka ne misli da je mozda postala ruzna lutka,poruznela od cekanja pravog trenutka.
Lutka nije zalila sebe,drvenu figuricu polozenu na dno.Zalila je devojku,koja je puna snova trazila pravi trenutak,a ni sama nije znala koji je to.Da li ga je vec propustila,izgubljena u koraku? Ni sama devojka nije znala.Isla je kroz razne gradove,tudje sobe,necije oci,pokusavajuci da nadje nekoga,pokusavajci da nadje sebe..Svi su znali za lutku,i njenu smesnu pricu o istoj,no niko je nije pitao zasto ce zaista neko da dobije tu lutku.
Ta to je obicna drvena lutka,govorili bi.Ona bi se nasmejala,rekla bi:'' Upravo tako,no gde smo stali pricati?'' Sagovornik bi naravno nastavio sa pricom....
Jedan dan,jesen je bila valjda.Devojka pokisla od kise i tuge,otrci do ormara otvori ga,pogleda kutiju obrisa rukom prasinu godinama nakupljanu i poce odvezivati masnu.Nije bio ni rodjendan,nije bilo ni njeno ni nicije drugo vencanje,nije se rodilo dete,bio je dan kada je odlucila da oslobodi sebe i lutku iz cetiri zida.Osecala je da duguje lutki,da duguje sebi.
Gotovo bojazljivo je uzela lutku i polozila je na dlan,osetila je kao da polaze svoje snove,kako preuzima kontrolu nad njima.Presla je blago rukom po lutki,po lepo izlakiranom drvetu,po lutkinim milim ocima.Gledajuci u njene oci setila se dana kada ju je kupila.Setila se svih strahova,koje je cuvala u lutkinim ocima,tiho u sebi govoreci da su oni njeni.Onda je presla na ruke,njih je posvetila ljudima koji su otisli,ljudima koji su morali da odu,ljudima koji su i dalje tu.Ljudima koji su pruzili ruku,i onima koji su je povukli.Gledajuci lutku,mazeci je,vracala se toplina u drvo,u devojci se nesto novo radjalo.Onda je dosla do lutkinog velikog srca u kome je krila svoje zelje,svoju tugu za koju je i sama zaboravila.Posto je lutka tako mala,mogla je samo prst da stavi,tada je osetila svoju malu tugu,svoje malo nezadovoljstvo,svoje male pogresne odluke....
Trudeci se da se seti sta ju je tako bolelo,sta ju je sprecavalo da otvori kutiju u kojoj se nalazila lutka,setila se kako su godine prosle,prosli su oni bitni trenutci,prosao je i onaj osecaj kada je stavljala ruku na nedra osecajuci da nesto fali.Gledajuci u lutkine oci(koje je jos u izlogu zavolela),shvatila je da ce uvek tragati ka dubinama,a da nikada odgovor nece naci, jer ipak nesto treba da ostane nedokucivo.Po prvi put nije bila tuzna,toga dana uradila je nesto za sebe,nesto i za lutku,uradila je sve sto je trebala sa svojom tugom i strahovima.
Kada smo kod nedokucivosti,lutka se pitala kome ce da bude poklonjena,zasto je devojka tako skriva,a prvi put kada je posle toliko videla svetlost pozelala je da se vrati u izlog one-ko zna koje radnje, kako bi uzivala u pogledu na ljude koji samo zure bili oni ljuti,tuzni,srecni,porazeni,izgubljeni u koraku...
Njene oci u ocima devojke izgledale su krajnje spokojno, te je devojka jako zagrli,i postavi je na najlepse mestu na polici.''Sada si srecna koliko i ja,draga lutko''-rece devojka.
Drvena lutkica sede,ceznjivo preko ramena gledajuci na prozor do ulice koji je bio na sasvim drugom kraju sobe.
Ciji?Ne znam stvarno, mozda je cekala pravu policu,mozda je cekala pravi trenutak, ali trenutci su se slagali jedan za drugim ni jedan nije bio pravi,ili je barem ona tako mislila.
Propustila je mamin rodjendan,prvo vencanje u porodici,rodjenje prve bebe u porodici,prosao je i njen rodjendan.Lutka je u kutiji cekala,devojka je cekala,pravi trenutak?
Lutka sa krupnim ocima i velikim srcem je u kutiji videla samo mrak,ogranicen u cetiri zida.Sto je interesantno,to je nije sprecavalo da stvara u glavi mnogo vise od tih kartonskih zidova sto su je okruzivali.Sanjala je police na kojima bi mogla da stoji,sanjala je o brizljivom ciscenju od strane svog vlasnika,zamisljala je ko bi tako znacajan bio devojci, da se ova odluci da je pokloni.Jel je ona toliko posebna lutka,jel ona krije nesto u svojim ocima i srcu mnogo vece od ta cetiri kartonska zida pa je zato devojka cuva na takoo skrovitom mestu?Rekli bi ste da je to obicna drvena lutka,pa lutke ne mogu da osete.Ona je pokusavala da pronadje svoje strahove u to malo drveta,po hiljaditi put pitajuci se cemu traganje kada sem kartonske kutije nije videla koliko svet moze biti ljut.Trazila prelepe ljubavi koje je devojka mozda ostavila na dnu kutije,ali se setila da od kada zna za sebe je u kutiji.Pitala se,zasto devojka nikada nije htela da je otvori,posle toliko godina kako zna da joj se i dalje svidja,kako zna da je ipak treba dati nekom posebnom.Zar jadna devojka ne misli da je mozda postala ruzna lutka,poruznela od cekanja pravog trenutka.
Lutka nije zalila sebe,drvenu figuricu polozenu na dno.Zalila je devojku,koja je puna snova trazila pravi trenutak,a ni sama nije znala koji je to.Da li ga je vec propustila,izgubljena u koraku? Ni sama devojka nije znala.Isla je kroz razne gradove,tudje sobe,necije oci,pokusavajuci da nadje nekoga,pokusavajci da nadje sebe..Svi su znali za lutku,i njenu smesnu pricu o istoj,no niko je nije pitao zasto ce zaista neko da dobije tu lutku.
Ta to je obicna drvena lutka,govorili bi.Ona bi se nasmejala,rekla bi:'' Upravo tako,no gde smo stali pricati?'' Sagovornik bi naravno nastavio sa pricom....
Jedan dan,jesen je bila valjda.Devojka pokisla od kise i tuge,otrci do ormara otvori ga,pogleda kutiju obrisa rukom prasinu godinama nakupljanu i poce odvezivati masnu.Nije bio ni rodjendan,nije bilo ni njeno ni nicije drugo vencanje,nije se rodilo dete,bio je dan kada je odlucila da oslobodi sebe i lutku iz cetiri zida.Osecala je da duguje lutki,da duguje sebi.
Gotovo bojazljivo je uzela lutku i polozila je na dlan,osetila je kao da polaze svoje snove,kako preuzima kontrolu nad njima.Presla je blago rukom po lutki,po lepo izlakiranom drvetu,po lutkinim milim ocima.Gledajuci u njene oci setila se dana kada ju je kupila.Setila se svih strahova,koje je cuvala u lutkinim ocima,tiho u sebi govoreci da su oni njeni.Onda je presla na ruke,njih je posvetila ljudima koji su otisli,ljudima koji su morali da odu,ljudima koji su i dalje tu.Ljudima koji su pruzili ruku,i onima koji su je povukli.Gledajuci lutku,mazeci je,vracala se toplina u drvo,u devojci se nesto novo radjalo.Onda je dosla do lutkinog velikog srca u kome je krila svoje zelje,svoju tugu za koju je i sama zaboravila.Posto je lutka tako mala,mogla je samo prst da stavi,tada je osetila svoju malu tugu,svoje malo nezadovoljstvo,svoje male pogresne odluke....Trudeci se da se seti sta ju je tako bolelo,sta ju je sprecavalo da otvori kutiju u kojoj se nalazila lutka,setila se kako su godine prosle,prosli su oni bitni trenutci,prosao je i onaj osecaj kada je stavljala ruku na nedra osecajuci da nesto fali.Gledajuci u lutkine oci(koje je jos u izlogu zavolela),shvatila je da ce uvek tragati ka dubinama,a da nikada odgovor nece naci, jer ipak nesto treba da ostane nedokucivo.Po prvi put nije bila tuzna,toga dana uradila je nesto za sebe,nesto i za lutku,uradila je sve sto je trebala sa svojom tugom i strahovima.
Kada smo kod nedokucivosti,lutka se pitala kome ce da bude poklonjena,zasto je devojka tako skriva,a prvi put kada je posle toliko videla svetlost pozelala je da se vrati u izlog one-ko zna koje radnje, kako bi uzivala u pogledu na ljude koji samo zure bili oni ljuti,tuzni,srecni,porazeni,izgubljeni u koraku...
Njene oci u ocima devojke izgledale su krajnje spokojno, te je devojka jako zagrli,i postavi je na najlepse mestu na polici.''Sada si srecna koliko i ja,draga lutko''-rece devojka.
Drvena lutkica sede,ceznjivo preko ramena gledajuci na prozor do ulice koji je bio na sasvim drugom kraju sobe.
