Bila je to 2013. godina, kiša je napolju padala, ljudi su se stisli kao životinje i čekali da odzime u sred proleća. Autobusi su bili mokri i kaljavi, harmonika je prokišnjavala i oni što su sedeli pored prozora nisu gledali kroz i u svoj odraz u njemu, već u kapi koje su polako padale u autobus.
Imam utisak da su ljudi polako počeli da žive svoje živote u njemu. To je tih 20-tak minuta koje možemo posvetiti sebi ili nikom. U velikom čudu koje je pokrenulo svet sastavili su se ljudi na jedan novi način koji neće učiniti nijedan sistem, i nijedan poredak stvari.
Ulazili su ljudi iz predgradja, iz škole, sa groblja, deca sa punim torbama što ih roditelji poslaše u veliki grad da tamo šire mirise sarme sa kolenicom iz domaće proizvodnje.
U autobuse ulaze ljudi praznih stomaka te im smeta sarma, i miris kuvanog kupusa na kaputu- smeta im, i u sebi se smeju deci sa torbama što pevaju: “ Big city life, try to forget mine”. Na kraju u tom istom autobusu svi postajemo brojevi lične karte i prebivališta po iznajmljenim stanovima onih koji će da nam kažu da smo se opet ogrešili o državu, i naplatili nam kaznu što tupo gledamo u kapi koje izlaze iz harmonike.
Dobro je što svako ima svoju stanicu, i ta stanica ima ime, da ljude podseti gde će uvek da se vrate, gde će se naći u gomili, gde će moći da kupe sveću( koja teško da se pali na ovakvom vremenu), no moći će položiti latice na hladni mokri mermer i prozboriti koju sa ljudima koji ćute.
Ptica na krovu teška od punoće svog tela da poleti, kljucala je poslednje tragove ‘leba što smo krišom istresle na komšijin krov. Dobro je što smo to uradile! Došla je iz dalekih krajeva, obnovila svoje perje za sunce koje se u njenoj glavi meri nebom, a ne gradovima gde padaju kise, gde kada se natope kaputi osetimo svaki kutak belog grada u koji dolaze ljudi sa novim štrikom, peškirima i pidžamama nešto pokušavajući.
Ptica je letela s juga do ‘vamo da jede glistice, ali neće ih biti; pecaroši će ih uzeti da upecaju ribu jer je nisu dugo jeli.
Dobro je što smo ‘leb istresle sinoć, večeras smo htele griz, hajde da jedemo nešto sa ‘lebom. Kada nam usta budu prepuna otarasićemo ga se prospeći ga na krov.
Ptica je došla sa juga u veliki grad, gde mrvica izgleda ima samo po krovovima, sve ostalo je asfalt, sve ostalo je kaljav autobus, sve ostalo je prokislo.
Нема коментара:
Постави коментар