diary

среда, 30. новембар 2011.

pesme,pjesme


Voli me svake nedelje posle mog rođendana,
Voli me sa prvom kišom
i mojim uzdahom

Krhku me ne ostavi u gradu ljudi
Pronesi me u pogledima,u zagrljaju,
jer ja ostajem isto onakva darežljiva,
zbunjena,zavarana pred tobom
dok  stojiš i postojiš sa mnom

Zamisli me,u trenutku kada osetiš da su svi sami
kada osetiš,da može proći vreme,da može biti loše
da stvari mogu ostati samo onakve kakve jesu


Dozvoli mi da taknem tvoje nepojamno
tvoje skriveno,davno usnulo osećanje
koje si ostavio u večeri magle,
u odlasku,u nikada ponovljenom.


понедељак, 14. новембар 2011.

Da,ako!

  Da te osvežim u sećanjima-naškodila bih zaboravu.
  Da zaželim da se vratiš, nikad da ne odeš-naškodila bih prostoru u kome smo nestali.
 Da te prekorim,i psovkom oteram u nepostojanje-naškodila bih usnama koje su lepotu za tebe sricale.

      Šta ostade,a da je veće od prekora?
Ja čuvam reči,nežne prideve i priloge prošle, koji se mešaju sa svakim novim danom koji kao da je ostao onaj, jedini i onakav.
Što ti se po hiljaditi put vraćam,i što raspolažem sa hiljadu i jednim stihom kojim bih na isto toliko načina mogla da ti kažem koliko mi nedostaješ.
To su ostale najlepše pesme šaputane u tvoje ime,govorene tebi koga nikada nije bilo.
Zar  u zaborav da bacim vekove poezije-u tvoje ime?
Zar da pomislim da svi oni i onakvi tanani stihovi ljubavi udahnute, nestanu sa poslednjom koricom zbirke,a da tebi nije dovoljno da se jednom  pojaviš pre vremena,pre mog očekivanja i jednom da mi ispuniš pogled. Daš  značaj svakom stihu koji sam kao dete koje uči slova bojažljivo sricala?
  Šta ostade,a da je veće od prekora?
Ono tvoje poklonjeno “Umeće Ljubavi”,koje si loše čitao,pa mi fino pokazao koliko je tvoje neumeće veliko.
Onda ostaju reči moje, tebi upućene,koje su veće od prekora,koje znače više i reči koje tebi uzalud i suludo posvećujem.
Dugo se one tako zbrajaju sa papirom,i služe prelistavanju i prenošenju s ruke u ruku.
Sada ih čitam glasno,neka polete, neka odu u sumrak u kom su nastale.Neka moje priče o tvom plavookom pogledu ostanu zarboljene u njima i u onoj sobi koja gleda ka dimnjacima fabrike koja je propala kao i mi.
Od prekora je značajnije i to,sto pronosim poglede kroz tudje sobe,tražeći pogled koji je ostao u onoj maloj sobi  u kojoj sam upakovala sebe  i sofu gde sam ti sedela u krilu.
    Posvećujem joj tvoj kraj.
    Zasladi joj pogled i utopli vidike.Da jednom i ona može da opiše mesto koje je veće od prekora i od mog pogleda ka tebi,dok smo sedeli u sofi koja je bila premala za nedodirljivost,koja je bila premala za nas dvoje.

среда, 2. новембар 2011.

Nasleđe


         Pogledah kroz prozor jedne kafane tu u komšiluku..
Naravno,stalni gosti i njihovi isti izrazi lica.Medjutim,iznenađenje je bilo videti da kroz oblak dima od motanog duvana i “Drine”,sede petorica dečaka.
        Sedeli su nogama ne dodirujući pod,ruku oslonjenih na karirani stoljnjak sa plastičnim drzačima na uglovima.Ozarenih lica u oblaku dima,i u perjanim jaknama većima od njih samih,sedeli su radosno pijući sok.
        Preko puta njih bio je  verovatno deda ili uja i njihov prijatelj,dok tate sede kuci čekajući svoje sinove da im ugrade neke druge vrednosti.

         U celoj ovoj kratkoj sceni,setila sam se moje mame koja je uvek komentarisala da decu ne treba voditi u kafanu, nego u biblioteku i pozorište.
         Deci je mesto  u biblioteci,ali i u kafani.
Znam,nećete se složiti sa mnom,no ja cu pokušati da iznesem svoje mišljenje koje će ličiti  kao neka za i protiv forma,a vama kako ugodnije.
   Nešto o kafani:
Kafane,birtije,salooni,krčme-od volje vam.
Raznih idejnih rešenja za opremanje tu ima. Od golih teta,loših kolaža,prljavih stoljnjaka,staklenih i "Marlboro" pepeljara, sa  venitlatorima na plafonu, gde se sva žar krije u konobaricinom malom prsluku i starom masnom radiju.
   Meni je oskudan.
 Raznih rakija(da ne kazem etanola  različitih ukusa),nesto vinjačića,pivo jednog proizvodjača,i po koji gusti sok od breskve.Šta će te više;to je taman za sve uzraste.
   Postoji i Tv sa jednim kanalom.Pilji se u jednu tačku-pardon,u Tv i njegov jedan program.
   Šta će tu dečaci?
Pišući ovo ćujem svoju mamu: “Eto deci je mesto u biblioteci”…šššš,nećemo o tome.

     Na podu jedne kafane pisana je pesma koju deca uče u školama(ima je i u biblioteci, mama).Ovde su nastajale priče, ljudi su u kafanama obećavali zemlju,pružali ruke u ime pomirenja,razbijali flaše o glave u ime ljubavi, u pijanim očima tražili nove snove o zemlji koja je izgubljena,nerado se sećajući kako su u vreme za kojim pate mogli živeti život van nje.
   U kafani se može pričati o prošlosti bez ličnog osećanja krivice, jer sećanja stoje u vazduhu lenjo se mešajući sa isparenjima izgubljenih.
     Deda će odvesti unuka u kafanu da  mu pokaže kako se može sećati uz pivo koje je donelo novo vreme.Kupiće ga novom valutom,u novom pakovanju,a piće sa starom gorčinom.
     Dete će gledati u izraz lica svog dede,veselo se smeškajući kako njegov deda izgleda isto kao i svi drugi u kafani, biće srećan što su svi slični i što svi piju istu uspomenu.
       Što deda priča o tome kako je išao za Italiju da kupuje jeans i kafu, kako je onim “Stojadinom”što stoji u garaži išao do Trsta.
         Po završetku priče on će prekrstiti noge,kucnuti jednim pa drugim prstom o sto i pogladiti se po žutim brkovima.
           Šta je sa detetom? Otpiće sokić,raskopčati jaknu,pogledati u dedu i pitati se zašto sada prazno gleda na suprotnu stranu.Deda je živeo od svog rada,bio je pošten,učio je tatu istim tim vrednostima,imao je priliku da ode ali nije želeo jer je ovo njegova OBEĆANA zemlja.Zašto onda prazan pogled?
          Zašto,pitam se i ja? Govoriću u ime detetovih srećnih očiju,pokušavajući da opravdam pogled.
           Ovo je zemlja gde se sve na kraju  zbraja u prošlost,gde se stare ideje pakuju u modernu ambalažu,gde se veruje da možemo biti bolji i jači ako verujemo u budućnost,a ulažemo samo u sadašnjost i privremenost.
          Tako rastem i ja,i vi i to dete koje će za par godina izaći iz kafane sa društvom, shvateći da vreme stoji u nama,da  smo utamničeni koliko i naši dedovi, pa i očevi.
Da nas uče po principu:"Gledaj svoja posla",te da vidici ostaju samo u okviru naših oskudnih iskustava i tuđih uputa.
            Ovde branim dete koje će sve ovo spoznati,koje će popiti za par godina isti taj vinjak u kafani iste tradicije,ali da će na podu ležati pesma o tome kako smo jači i bolji zbog naših novih pobeda i težnja koje su merljive i ravne bilo kom trenutku iz istorije koja se piše i prepričava.Koja se lenjo valja u ustima i meša sa ukusima učmalosti.
           Govorim o detetu koje će upočetku nespretno sricati slova svoje budućnosti,koje će biti svedok novog učenja o zemlji koja postoji,a ne zemlji koja je obećana.
           Detetu je mesto u kafani i u biblioteci.
Samo je razlika u tome, da li se istina krije između dva papira ili u praznom fraklicu.Razlika je hoce li se  učmalosti dati novi predznak tako  što ćemo okrenuti novi list ili  novu turu.