Što smo više davali, više
je odlazilo u nepovrat- pogotovo u noćima gde samo ludaci i izdani ostaju
budni, čekajući davno prošlo vreme da ih podseti na nedomišljenu budućnost....
Prostora je malo, a mi bezdušno stasasmo u njemu
Nedorečeni smo i u objašnjavanju postadosmo prazni,
Nedoživljeni, sluđeni tuđom zbunjenošću,
A našom nevoljom koja nam ne da dalje od nas samih,
te ukočeno lomimo i ono malo što je ostalo sigurno,
ušuškano u našoj dobroti u koju verujemo-
Dokle je ima, biću Svoja, biće nešto i za tebe!
Ali ja ne znam kako da ti objasnim to nešto što je ostalo,
A da se ne posvađam sa sobom i sa svojim principima koji su
me
U sto godina samoće čuvali, nežno me pratili u jutrima koja dolaze
Нема коментара:
Постави коментар